Akvaponija, jedna od prvih u BiH, na kojoj ribe žive u plasteniku i hrane biljke sa kojima dijele krov nad glavom, narednih dana počinje s radom u Zadruzi “Domaćin” u Ribniku.
Inače, ovaj plastenički sistem akvaponije, prvi put je prilikom posjete Izraelu vidio Luka Vračar, direktor Zadruge “Domaćin” Ribnik, koji je odlučio da istu takvu osnuju i u ovoj maloj opštini.
Vračar za “Nezavisne novine” pojašnjava da su osnovni elementi akvaponije biljke, ribe i mikroorganizmi, koji riblji izmet transformišu u hranu za gajenje kultura.
“Ovo je prvi sistem akvaponije, simbioze biljaka i riba. Ideja se rodila tokom posjete Izraelu, gdje sam prvi put vidio tako nešto. Nakon toga sam čitao i pratio samoodrživost poljoprivrede, kako to izgleda, šta je zapravo, a kad sam vidio da je u pitanju intenzivna, organska proizvodnja na vodi, bez zemlje, rekao sam: ‘Hajde da probamo'”, pojašnjava Vračar.
Kako kaže, imao je sreću da je u tom trenutku bio otvoren projekat za tehnološke inovacije, preko kojeg su i finansirali dobar dio akvaponije.
“Ovih dana treba da sve pokrenemo i ubacimo mlađ šarana, a kako bismo kroz nekoliko dana mogli saditi biljke. Sada ubacujemo 350 komada mlađi, a na kraju sezona bi trebalo da imamo oko 800 kg utovljenog šarana, s tim da sadimo 1.300 sadnica povrća. To je na površini od 200 kvadrata, a sadićemo čeri paradajz, crvenu i žutu papriku, krastavac, kao i jagodu te zelenu salata. Takođe, posijaćemo nanu i bosiljak, a vidjećemo kako će se to dvoje ponašati”, priča Vračar.
On kaže da je upoznat s tim da u BiH postoje dva sistema hidroponije, ali da akvaponiju, bar koliko zna, nema niko.
“Ovo je potpuno drugačiji način proizvodnje. Svima je zanimljivo i niko ne može da zamisli kako će povrće rasti bez zemlje, jer im je čudno, ali vidjećemo kako će se to kod nas realizovati. Inače, proizvodnja u sistemu akvaponije ide tri puta brže i trebalo bi da daje šest puta veći prinos, jer, znate kako kažu, da nešto raste kao iz vode. Mi hranimo ribe koje su u bazenima, a biljke se hrane izmetom riba, s tim da je tu pumpa koja cirkuliše. U pitanju je zatvoreni sistem, gdje smo nasuli vodu i dnevno dosipamo po 50 do 100 litara tokom sezone”, pojašnjava on.
Dodaje da na kraju sezone čupaju biljke, vade ribu, koja se zatim prodaje.
“Ribu stavljamo u aprilu, a u novembru-decembru bi trebalo da bude utovljen šaran od 2,5 do tri kg, nakon čega peremo sistem, dezinfikujemo i spremamo za proljeće novu turu”, istakao je on.
Koliko je uspješan i brz ovaj vid gajenja biljaka, Vračar pojašnjava na primjeru zelene salate, za koju im nakon sijanja u zemlji u klasičnim plastenicima treba 90 dana da je mogu ubrati, odnosno sjeći, a u akvaponiji svega 28 dana.
“U njoj nema bilo kakve hemije, jer kad bismo je ubacili, to bi onda došlo do riba, one bi uginule i sistem ne bi bio održiv, jer ribe pokreću cijeli sistem”, istakao je.
Prema njegovim riječima, krajnji cilj im je da kroz nekoliko godina, kad vide kako sve ide, sade začinsko bilje, odnosno nanu, bosiljak, rukolu, peršun i sl., jer se to najbolje pokazalo u praksi kod ljudi koji to rade u svijetu.
“Onda bismo išli u proizvodnju i pakovanje začinskog bilja i sl. Mi smo, kao zadruga, poznati po bijelom luku, tako da je nama krajnji cilj da idemo na sušenje, mljevenje i pakovanje začinskog bilja”, dodao je on.
Kada je u pitanju njihova zadruga, oni ne staju, te već pripremaju novitet i osmišljavaju brend dostave domaće hrane na kućni prag, gdje će putem web shopa ljudi moći da naručuju uz minimalne podatke, a na kućnu adresu će im stizati paketi.
“Mi koji proizvodimo ujedno i donosimo na kućni prag, a potrošač ima prednost, jer zna od koga i šta kupuje”, dodao je on.
U njihovoj zadruzi ima osam zadrugara i 12 kooperanata, a cilj im je, navodi, da šire kooperante. Oni imaju po dva hektara bijelog luka i krompira, akvaponiju i hiljadu kvadrata plastenika.
(Nezavisne novine)
