Za Mujagu Žunića ovčarstvo nije obični posao, već ljubav. Trenutno ima 10 različitih vrsta ovaca. Do sada je više puta nagrađivan na sajmovima stočarstva, avaz.
Sinovi u Sloveniji
Iako je ovčarstvo, kao i druge grane stočarstva, u našoj zemlji u dosta teškom položaju, Cazinjanin Mujaga Žunić može se pohvaliti da je uspješan u ovom poslu. Od malih nogu se bavi ovčarstvom i još ne misli prestati iako ga godine i bolest polako pritišću.
Sa suprugom, koja mu mnogo pomaže u poslu, živi u naselju Žunići-Brezova Kosa u cazinskoj mjesnoj zajednici Skokovi. Njegova dva sina nisu krenula očevim stopama. Ovčarstvo ih nije privlačilo i na neki način ih je „otjeralo“ od kuće. Tako da su našli posao u Sloveniji.
Mujaga ističe da je to njihova odluka, ali da ih ne razumije. Nije mu jasno da više vole raditi za drugog i daleko od svog doma nego za sebe kod svoje kuće. Gdje su od ovčarstva mogli solidno živjeti.
Još u ranom djetinjstvu sam čuvao ovce po krajiškim brdima i proplancima. To mi je ušlo u krv i bez toga, jednostavno, ne mogu. Zbog godina i određenih zdravstvenih poteškoća, morao sam smanjiti broj ovaca i sada ih imam 65 i to 10 različitih vrsta. Rusku romanovsku ovcu sam prvi doveo u ovaj kraj. Nije se prilagodila kako treba i sada ih imam vrlo malo, ističe Mujaga.
Nomadski uzgoj
Mujaga ističe da ovaj posao prvenstveno radi zato što ga voli, a uspijeva i zaraditi.
Isplati se baviti ovčarstvom, pogotovo ko je mlad i sposoban. Nomadski uzgoj nekako i ide. No farmerski je na izdisaju. Jer ako moraš dati za kilogram kukuruza pola marke, a prodati janje za 4 do 5 KM po kilogramu, to zaista nema ekonomsku opravdanost.
Nema radnika ni za lijeka
Mujaga posjeduje 100 dunuma vastitih pašnjaka. To je dovoljno za 30 ovaca, koliko i planira imati u budućnosti. Kaže da radnika ne može naći ni za lijeka, a godine i bolest stišću. Ipak, naglašava da je tvrd orah i da se tako lako ne predaje.
Došlo je vrijeme kad je jako teško biti ovčar. Ali ne predajem se i dok god budem imao snage, ta borba će trajati, kaže Žunić.
