Ove godine u nekoliko plastenika i na otvorenom Brane Račić iz Novog Sela kod Gradiške očekuje rod od 15 tona paradjza, paprike, krastavca i drugog povrća, piše srpskainfo.
Ukupno ima 10.000 struka različitih vrsta povrća, a najviše paprike babure i roge, te paradajza sorte kruška i hektor.
Rod je kao iz udžbenika sa najboljim povrtarskim lekcijama, opisuje Račić svoju baštu. U njoj su bujne i rodne sadnice povrća koje uveliko bere i isporučuje trgovcima na pijaci i markertima u Gradiški, a po povrće u njegovu baštu dolaze i pojedinci, najčešće domaćice iz njegovog i susjednih mjesta.
Već sam prodao četiri tone paprike babura, a mnogo veći zasadi roge tek su u završnici zrenja. U literaturi piše da plodovi paprike roge mogu dostići dva kilograma po jednom struku, a kod mene je već sada to minimalno tri i po kilograma po struku. Dakle, ni nauka ne poznaje ovakva iskustva, pohvalio nam se Brane, koji ima nesvakidašnji životni put i jedinstveno povrtarsko iskustvo.
Davno sam završio Poljoprivrednu školu u Banjaluci, ali tada nisam imao posla i otišao sam u Rijeku, u Hrvatsku kao i mnogi moji rođaci iz Nove Topole. Tamo sam godinama radio u brodogradilištu, naučio mnoge zanate i poslove, a ponajviše bravarski, varilački, tokarski i ostale, zavisno od potreba. Ovdje sam se vratio, kada je u Rijeci pošlo na loše, i počeo plesti ribarske mreže, naučio stolarske poslove, postao stočar i poljoprivrednik, jer su uslovi to diktirali, opisuje Brane svoje životno putešestvije koje ga je dovelo na, do skora zapušteno imanje njegove supruge Tatjane u Novom Selu, dvadesetak kilometar nizvodno od grada.
Tatjana sa kojom ima dvije udane kćerke, Andreu i Amandu, je njegovateljica u Njemačkoj.
Ja sam imanje uredio, očistio, okrčio i pustolovinu pretvorio u primjeran posjed, mada su mnogi smatrali da neću u tome uspjeti. Svuda je bilo šiblje, trava, šikara, trnjak… Odlučio sam da se vratim svom zanimanju za koje sam se školovao u mladosti. Nisam čekao ničiju pomoć nego se uhvatio posla, samouveren je i odlučan ovaj vrijedni domaćin čije imanje vrvi od stoke, ponajviše pernate.
Branino jato gusaka je najveće u dolinskom kraju, poznatom po ovoj vrsti živine, mada je povrće osnovna djelatnost.
Odlučio sam da postanem sam svoj gazda, direktor, poslodavac. Sebi sam odredio radno vrijeme, otvorio šiktaricu gdje sve bilježim, čak i dolazak i odlazak sa posla, iz svoje bašte, iz plastenika… Umjesto fabričke kapije ovdje je moja drvena ograda, odmaram pola sata u hladu stare kruške, a poslije radnog vremena koje traje od sedam do 15 sati, utvrđujem planove za naredni dan, opisuje Račić svoja iskustva u proizvodnji povrća.
Sam je napravio metalne konstrukcije za plastenike koji su sada puni sočnih plodova. On ne čeka kupce nego kupci poručuju pradajz, papriku, krastavce i svrstavaju se u red čekanja.
Isporuka je kod mene do sedam dana, ne mogu ranije jer su kvalitet i cijene svima privlačne. Kod mene je sve po marku i ne sjećam se da sam robu vratio. To je za mene dovoljno, a da li će i koliko trgovci da zarade, to mene mnogo ne brine. Važno je da meni dobro ide. Naravno, konsultujem i stručnjake, a najviše dobrih savjeta dobio sam od inženjera Radomira Matića, Željka Sudara i Nikole Koropkina, oni su doktori za povrće mada ne poslušam, ne uvažim baš svaki njihov savjet jer cjenim i svoja iskustva, samouvjeren je ovaj vrijedni domaćin koji za prekovremeni rad angažuje žene iz svoga sela koje plaća po satu.
Direktorska plata
Opisujući svoj radni dan i poslove u povrtnjaku, Brane Račić kaže da mu je neshvatljivo što njegov primjer ne slijedi dovoljno ljudi, ponajviše mladih i zdravih koji mogu da rade, a napuštenih njiva i imanja ima svuda.
Ne žalim se nikome, ne prigovaram državi, ne bunim se zbog plate, ne tražim ničiju pomoć. Poslije mnogo godina teškog rada, a mizernih primanja, napokon sam svoj šef i gazda. Radim lakše poslove, a imam direktorsku platu koju smanjujem ili povećavam, zavisno od proizvodnje. Sve to bilježim u svoj rokovnik i nemam promašaja u svojoj poslovnoj računici, objašnjava Račić svoju logiku i poslovno opredeljenje.
