Milan Pilipović, poznati gradiški novinar, na ranču u Vrbaškoj kod Gradiške, zasadio je više od stotinu sadnica kruške, jabuke, šantelija, šljive, te raznog egzotičnog voća i ukrasnog drveća. Teško je pobrojati sve voćne vrste, koje su zastupljene u Pilipovićevom voćnjaku, a zanimljivo je da se radi o autohtonom voću, koje uspijeva bez hemijskih tretmana.
Crvene šantelije
Milan posebno ističe crvene šantelije, koje su u gradiško Potkozarje donesene prije 150 godina iz Poljske.
Kada su Poljaci potkraj 19. vijeka naseljavali Ćelinovac, Kijevce, Cerovljane i druga potkozarska sela donijeli su i sadnice voća i vinove loze. Ovu šanteliju sam pronašao ispod starog stabla,samoniklica je. Uspijeva bez hemijskih tretmana, plod joj je crven i otporan je na razne bolesti. Uostalom poljska šantelija preživjela je tolike godine ovdje kod nas, kaže Pilipović.
U uredno podignutom voćnjaku mnoštvo je drugog autohtonog voća. Jabuka ‘Medara‘ je slatka kao med, a tu su i kruške ‘Cigančica‘, ‘Boskova bočica‘, ‘Ječmenjarka‘, ‘Lubeničarka‘ i drugo staro voće.
Imam gotovo sve voće iz starih pjesama. Tu je badem, pa trešnje ‘Ašlama‘ i ‘Poašlama‘, lijeske, dren, mušmule, oskoruše, brekinje… Više od stotinu sadnica, a planiram još toliko. Snalazim se na razne načine, razmijenjujem, tražim po starim kućištima, kontaktiram prijatelje, ističe Pilipović.
Podršku dobija od rasadničara, voćara i političara
Veliku podršku ovaj zaljubljenik u autohtono voće ima od lokalnih rasadničara, voćara, ali i političara. Osim što je zasadio voće Milan je ručno razgrnuo i više od stotinu kubika zemlje crnice, dovežene iz Nove Topole, Laminaca i drugih lokacija.
Često me posjećuju narodni poslanici Perica Bundalo i Dane Malešević. Bundalo takođe uzgaja autohtono voće pored Une, a Malešević se bavi pčelarstvom. I sa njima sam razmijenio po koju sadnicu. Mnogo sam zahvalan Mili Popoviću iz Gornjih Karajzovaca i Jovi Dragojeviću iz Bereka, inače najvećim kalemarima i rasadničarima u regiji, kazuje Pilipović.
Pilipović kaže da je odlazio u selo Kozara,najudaljenije selo na planini Kozari i nalazio sadnice autohtonog voća. Razmijenjivao je sadnice i brzom poštom, dobijao ih za miloštu, nabavljao raznim kanalima. Osim domaćih, autohtonih vrsta u njegovom voćnjaku su i kineske mušmule, japanske jabuke, ruske bijele šljive, poljske crvene šantelije, presijske sadnice ukrasnog drveta, zatim sadnice čija je postojbina Italija, Srbija, pa čak i Bugarska.
Planira da nauči kalemarske tajne
Zimsku pauzu u voćarstvu Milan će, kako priznaje , iskoristiti da nauči kalemljenje. Već je ovladao vještinama sadnje i orezivanja, smatra da ni kalemljenje nije velika enigma.
Moji prijatelji Jovan Lepir i Jovo Dragojević su među najpoznatijim kalemarima u regiji. Tu je i kolega novinar Vjeko Hudolin, koji se sličnim poslovima bavi u dvadesetak kilometara udaljenom Dragaliću u Hrvatskoj. Od njih ćupokupiti tajne kalemarstva, dodaje Pilipović.
Na kraju je uz osmijeh rekao da je u pažljivo odabranom sortimentu svoje mjesto zauzelo i voće koje utiče na zdravlje i vitalnost ljudi u šestoj i sedmoj deceniji života.
Tu su jabuka ‘Medara’, bademi, lješnici i kineska mušmula. Kažu da je vrlo koristan i ananas koji sam zasadio. Nije to klasična voćka, već drvenasto cvijetno drvo ananas. Ima prelijep cvijet, grančice mu mirišu na ananas, a miris utiče blagodarno na čovjeka, kaže novinar Milan Pilipović, koji svakodnevno u svom automobilu pored fotoaparata, olovke i sveske ima i čizme, rukavice, radno odijelo i makaze za voće.
Boško Grgić
