Dva inženjera su grad zamijenili selom i počeli sa organskom proizvodnjom | Agroportal.ba
Agro reportažeAgro vijesti

Dva inženjera su grad zamijenili selom i počeli sa organskom proizvodnjom

Dvije godine je putovao po Srbiji i birao imanja. Izbor je pao na Valjevsku Kamenicu, preciznije, na posjed na granici tog sela i Gornje Bukovice. I to u trenutku kada je oglas već istekao, a imanje ipak ostalo neprodato.

Iskonski osjećaj

Tamo je ovog ljeta počeo da živi svoje snove. Da na pitanja o prednostima između sela i grada nepobitnim činjenicama govori u korist sela i da sa svojim saradnicima stvara budućnost u tom kraju Srbije.

Odrastao je u kući u mirnom dijelu Vračara. Gdje žive generacije njegovih predaka. Ali nešto iskonsko je govorilo mladom inženjeru voćarstva i vinogradarstva Pavlu Đorđeviću (27) da treba da se posveti selu i da počne tamo nešto da stvara.

Prošle, 2017. godine, uz pomoć porodice, a najviše sestre Jelene, kupio je imanje površine četiri hektara. Sa dvije kuće, štalom i dva bunara. Uslijedilo je renoviranje. Kuću malu krečenu u bijelo, staru oko 200 godina obnovio je. Popravio prozore i ofarbao ih u plavo i dotjerao unutrašnjost. Organizovao je mobe pozivajući drugare i kolege iz Beograda da mu pomognu u raskrčivanju, što su oni sa zadovoljstvom i učinili. Kuća je prezimila sama, a od proljeća, sa prvom vegetacijom stigla je i njena nova “priča sa dušom“.

Ideja o životu na selu stvarala se čitavog mog života. Roditelji su sestru, brata i mene često vodili na izlete u prirodu. Trudeći se da nam nadomjeste to što živimo na Vračaru. Moram priznati da je, kad smo bili manji to bilo drugačije i da smo na Vračaru, gdje je nekad bilo mnogo više kuća nego danas, imali određenu dozu prirode.

Vozili smo bicikle. Peli se na komšijinu trešnju. Igrali se na ulici, bili bliski sa ljudima iz našeg kraja. Sjeća se Pavle kada je napravio korak naprijed u životu.

Svako radi sve

Dolazeći sve češće iz Beograda u Valjevsku Kamenicu, uživao je u prirodi, ali su se i računi za benzin gomilali. U jednom trenutku sjetio se da bi nešto od proizvoda mogao da nosi sa sobom u prestonicu, pa je kupio kokoške. Ubrzo su stigle i prepelice. Zasadio je oko 30.000 živića jagoda, kao i povrće po principu “šta rodi, rodi”, primjenjujući standarde organske proizvodnje.

Okupivši svoje prijatelje i kolege sa fakulteta, nastao je tim. Petoro mladih ljudi riješilo je da tržištu ponudi nešto novo. Iako ne vole da delegiraju poslove potvrđujući da kod njih “svako radi sve”, Pavle je objasnio da Peđa, Ljilja i Milica proizvode džemove, slatka, sokove i čorbe, zatim sapune i šampone od nane i koprive, a rade i na fotografisanju i promociji.

Pročitajte još...   Starom djedovom imanju Nemanja udahnuo novi život

Miloš Jović (26) iz Kuršumlije, inženjer voćarstva i vinogradarstva živi na selu. Pavle je na relaciji Beograd-Valjevska Kamenica i, između ostalog, razvozi klijentima naručene pakete.

Kokoške slobodnog duha

Naše kokoške su slobodnog duha. Šetaju se gdje žele i jedu prirodnu hranu. U početku ih je bilo 150. Sada se taj broj malo smanjio jer nam je lija bila u posjeti i uzela “svoj dio kolača”. Prepelice su trenutno u kavezima. Jer nemamo drugu opciju. Razmišljamo da i one počnu slobodno da šetaju u ograđenom prostoru kao koke.

Kako se ovaj posao razvijao?

Prvo su pronašli tržište. Odnosno ljude iz Beograda koji mogu da plate organske proizvode koji su i do 70 odsto skuplji od onih u koncencionalnoj proizvodnji. Krenuli su od poznanika i prijatelja. A priča se najviše raširila po sistemu “od usta do usta”. Zatim i na Instagramu i Fejsbuku. Gdje reklamiraju poljoprivredno gazdinstvo Organela.

Vrlo lako se osjeti razlika između domaćeg jajeta i jajeta kokoške koja živi u kavezu i jede koncentrat. Tako su ljudi počeli da nas zovu. Da pitaju imamo li još nešto? A mi smo počeli da nudimo ono što raste na našem imanju: spanać, blitvu, peršun, rukolu, krompir, cveklu, šargarepu, ren, paradajz, krastavce, lubenice, šljive…

Kopriva je specijalni proizvod. Od nje pravimo čorbu i u teglama donosimo na kućnu adresu. Kao i obarene paketiće vrhova koprive. Tu su i čajevi od rastavića, divlje nane, matičnjaka. Posebno smo ponosni na naš ZEN, proizvod od zelenog paradajza, senfa i rena koji pravimo po starom receptu iz sela. Otkrivaju Miloš i Pavle.

Kako iz ugla nekoga ko je odrastao u gradu danas izgleda život na selu?

Kad sam govorio ljudima o ovoj ideji, većina je odgovarala sa: “Jao, i mi bismo živjeli na selu”. U “priči” bi svi živjeli, a u realnosti je pitanje ko bi zaista bio spreman na to. Život na selu nije komplikovan. To nije kopanje na njivi, kao što se misli, to nije robija.

Ako pitate nekoga koje su prednosti grada, odgovoriće da su to pozorište i bioskop. Sljedeće pitanje je: “Koliko često idete u bioskop i pozorište?” i shvatite da bi i onaj ko živi na selu mogao sebi da priušti povremeno takav izlazak.

Nama u Srbiji kao da je neko usadio u glavu odgovore na pitanja na temu sela. “Teško, nemoguće”. Kao da smo programirani da tako odgovaramo. Kad pitam nekoga kako mu izgleda dan u gradu, odgovor je: “Ustanem, odem na posao, vratim se uveče i legnem da spavam”. Šta je onda tu lako i lijepo?

Šta je na selu teško ako imate slobodnih dana onoliko koliko želite, ako nemate stres? Naravno da ima fizičkog rada. Ali danas postoje mašine, ne kopamo mi kao u rudniku. Detaljno će Pavle.

Šta je spojilo ove mlade ljude?

Neki od nas se poznaju sa fakulteta, a neki iz života. Miloš i ja smo kolege sa fakulteta. Nismo zajedno studirali, ali smo orezivali voće. On je izuzetno sposobna i vrijedna osoba od koje može svašta praktično da se nauči, a da nije samo fakultetsko znanje.

Pošto nas je sve povezalo i selo, siguran sam da neka druga naša ideja u gradu ne bi uspjela kao ova. Kad radimo, entuzijazam jedne osobe probudi to u drugoj. Kad on splasne, opet je tu neko drugi da vas vrati na pravi put, kaže Pavle.

Prije nego što smo krenuli put Beograd da Beograđanima isporučimo koprivu i prepeličja jaja, pitali smo Pavla i Miloša da li od ovog posla mogu da žive?

Pročitajte još...   Semberski farmeri spas vide u izvozu u Tursku

Zoran je sa 25 prešao iz grada na selo. Evo šta o tome misli 15 godina kasnije.

Kako je krenulo, da kucnemo u drvo, odgovor je “da”. Najbitnije je da imate put do tržišta. Moja poruka svima koji kreću u poljoprivrednu proizvodnju ovog tipa je da ne počinju dok ne budu znali gdje će prodati proizvode.

Osim isplativosti, nama je na selu važno što možemo da budemo kreativni. A prije svega, slobodni. Kakva kancelarija i rad od 9 do 5. To nije to! Poručio je inženjer Pavle Đorđević u Priči sa dušom iz valjevskog kraja.

0Shares
Slične objave
Agro reportaže

"Vime na točkovima" stiglo u Semberiju

Agro vijesti

Livanjski sir je prvi bh. zaštićeni proizvod u EU: Kruna 150-godišnje tradicije