Sve se može, kad se hoće, pa i kukuruz u Kalinoviku. Vrijedni tim, Boško Mandić, Nebojša Koprivica i Zoran Mladić, su dugo godina kupovali kukurznu silažu za svoje krave, uz probleme, trasnporta, ponovnog skladištenja i uz stalno bojazan da će se načeta silaža pokvariti, a i to se dešavalo.
Sve u cilju da unaprijede svoju proizvodnju mlijeka. Na kraju, odlučili su da pokušaju sami da zasiju kukuruz i naprave silažu po svom receptu za svoje krave. Bio je to pravi izazov. Na nekih 1.100 metara nadmorske visine odlučiti se na nešto tako bilo je za veliki broj ljudi čudno i pionirski.
Vrijedni domaćini su izabrali sjeme kukuruza ZP Sjeme FAO grupe zrenja 200 najčešće sa vremenom vegetacije 90-110 dana. Sjetva kukuruza je obavljena krajem maja. Kukuruz FAO grupe zrenja 200 se zasijava na međuredni razmak od 70 cm, a u redu je poželjno da razmak bude od 20 – 23 (25) cm.
I kukuruz je nikao.
Boško je inače inženjer poljoprivrede i kaže da ovaakvi projekti mnogo znače za unapređenje znanja ovih ljudi. Potrebne su informaicje o novitetima kad je u pitanju poljoprivredna proizvodnja.
Boško je svjestan da kod većine ljudi to na prvu neće proći, ali i da onaj manji dio koji to razumije može biti nosilac promjena. Zahvalan je projektu Sweden/USAID FARMA II što su podržali njihovo Udruženje i njih same. Posebno je po njemu značajno što je projekat okupio veliki broj stručnjaka u Kalinoviku, ali značajna nabavka novih laktofriza i rosfrajnih kanti. Boško kaže da se od poljoprivrede može živjeti i da je to dobar posao od koga se može solidno živjeti i biti svoj na svome.
Dr. Željko Lakić je nakon posjete ovom gazdinstvu naveo da je kvalitet kukuruza odličan i da je ovo dobar primjer kako se granice mogu pomjeriti u pozitivnom smjeru. Naveo je da je za kukuruz na ovim nadmosrskim visinama bitno da ima dovoljno duboko zemljište sa dosta vlage i da se farmeri ne moraju bojati nesupjeha.
